Grupe podrške održavaju se jednom tjedno u prostorijama Udruge PET PLUS (Dalmatinska 11, Zagreb).

Od jeseni 2011.djeluju 2 grupe podrške:

• ANOREKSIJA I BULIMIJA, s voditeljicom Majom Jagar, apsolventicom pedagogije, te
• EMOCIONALNO PREJEDANJE, s voditeljicom Antonelom Meštrović, studenticom psihologije.

Želiš li se uključiti u rad grupa, javi se na mail adrese voditeljica: maja.jagar@petplus.hr ( AN, BN) ili antonela.mestrovic@petplus.hr (emocionalno prejedanje). Prijave primamo do 15.listopada.

Dodatne informacije možeš dobiti na 01 4840 619.

Moguće je zavoljeti sebe i pobijediti poremećaj prehrane!

Pročitajte iskustva polaznica dosadašnjih grupa podrške (ispod slike)...

Iskustva polaznica grupe samopomoći

Baš paradoksalno, na mjestu gdje bi se mogla očekivati negativna atmosfera uzrokovana problemima zbog kojih se okupljamo, nailazim na optimizam i puninu života, više nego igdje drugdje. Problem za mene više ni ne postoji: on je sada izazov koji svakoga dana postaje sve manji. Nakon bezuspješnog traženja pomoći na raznim stranama i osjećaja da se ništa ne može učiniti, ovdje ne samo da sam dobila vjeru da je oporavak moguć, već sam shvatila koliko se zapravo ne poznajem i koliko u meni ima još beskrajno puno prostora za razvoj u svakom smislu. To ponovno upoznavanje sebe pruža mi neizmjeran užitak, nisam ni slutila koje se sve snage i ljepote u meni skrivaju. Sloboda misli i djelovanja, povezivanje s vlastitim tijelom, razumijevanje i izražavanje emocija, otkrivanje istinske prirode, ljubav prema hrani - uz veliku pomoć naše drage voditeljice Mihaele i novih, prekrasnih prijateljica s veseljem otkrivam kako to u potpunosti zaživjeti.
N. (27 god)

Between the stimulus and response is a space. In this space lie our growth and happiness. - Steven Covey

Čudno je to bilo... u pravo vrijeme pravi poziv za grupu za djevojke s poremećajima prehrane. Da se prijavim? Ne? Jesam li uopće u toj „kategoriji“? Ima li dovoljno mjesta za sve nas? Koji su kriteriji po kojima će me primiti? Što se tamo radi? Kako bi uopće započela nekakvu priču O SEBI?! NAGLAS! PRED DRUGIMA! Ma ima cura kojima je teže, bolje da ostavim mjesta onima kojima je to stvarno potrebno...
Javila sam se mailom. Nakon godina i godina, nakon psihologa, i psihijatra i lijekova i knjiga...trebalo je još nešto. Neka nadopuna, netko tko će jednostavno reći i pokazati kako je moguće biti bolje. Zaista moguće.
Svaki grupni susret je od tada nada, inspiracija, motivacija, energija, polet i pozitivnost. I puno prijateljstva i topline. Teško je uopće te riječi napisati, jer se ne sjećam da sam ih ikada upotrijebila za bilo što. Grupa je ovo defintivno zaslužila.
Kontakt i povezanost s curama se ostvarila vrlo brzo i zapravo vrlo lako. Iako se čini nevažno da pored sebe imam nekoga tko proživljava slično kao i ja ili je to proživio, razumijevanje koje sam dobila bilo je jedna od važnih stvari.
Nije lako slušati kako netko sebe u istoj mjeri ne voli i uništava kao i ja samu sebe, i nije nimalo lako podijeliti s drugima iste te osjećaje i istu tu patnju, ali se isplati. To malo hrabrosti koju imaš, taj djelić tebe koji ipak gura naprijed svaki put na grupnom susretu sve više jača. Taj djelić zna da treba pričati, slušati, razumijeti, podijeliti savjet, poslušati savjet, plakati ako treba, smijati se ako je smiješno, proći vježbe, napraviti domaću zadaću, promisliti o onome što se radilo. Taj djelić tebe će se čak početi veseliti. Počet će se veseliti ponedjeljku, vremenu provedenom u tom krugu zajedništva, svakoj novoj zadaći, vježbi, mailu...
Bolest je tako dobila još jednog protivnika.
A JA sam dobila saveznike. I podršku. I prijetelje. I sebe polako i pomalo.
Veliko hvala!
D. (23 god)

In the middle of every difficulty lies opportunity. - A. Einstein

Anoreksija, bulimija, anoreksija, bulimija... hrana, povraćanje, gladovanje...
Kad se dan vrti oko toga život nema smisao i sve izgleda tmurno.
I onda kad mi je bilo teško, kad sam mislila da sam sama, da nikome nije stalo i da me nitko ne razumije, dobila sam link... grupa samopomoći.
Odvažila sam se i probala...i doživjela sam svjetlo na kraju tunela... nemoguću snagu koja me gura naprijed, ogromnu vjeru u sebe i bolje sutra.
Više ništa nije tako crno...jer su mi Mihaela i cure, svojom podrškom i ljubavlju, vjerom i upornošću, podarile ogromnu snagu koja me gura naprijed.
Sva ona praznina poremećaja zamijenjena je novim pogledima na bolest i svijet.
Danas sam djelomično i zahvalna na bolesti, jer nakon svega otkrivam pravu sebe i svijetu i sebi samoj. Ogroman je izazov boriti se protiv nečeg tako okrutnog što drugi doživljavaju kao hir, a još je ljepše osjetiti sigurnost i toplinu zagrljaja života.
I. (22 god)

I’d rather be hated for who I am, than loved for who I’m not. - Kurt Cobain

Oduvijek sam u svom životu išla za svojim snovima, postavljala sam si visoke ciljeve, ulagala mnogo truda da ih ostvarim, uvijek uspješno. No, postoje stvari koje nitko od nas ne može izbjeći, koje se dogode neplanirano. Ja sam se razboljela, poremećaj u prehrani mi je počeo uništavati život u koji sam toliko mnogo ulagala. Bila sam osuđivana i vrijeđana jer ljudi moj poremećaj nisu shvaćali ni priznavali. Nitko mi nije htio pomoći te smo ja i moja obitelj ostali prepušteni sami sebi u borbi s mojom bolesti. Osjećala sam se bespomoćno i osamljeno, moja bolest me zarobila u lancima i ja se nisam uspijevala osloboditi. Život mi je klizio kroz ruke. Grupa samopomoći se pojavila kao mjesto koje me pripremalo za moju borbu. U tim sam djevojkama pronašla prijateljice koje me razumiju, podupiru u mojoj borbi, koje suosjećaju sa mnom i ohrabruju me, ali što je najvažnije, grupa me naučila da postoji i drugi način pogleda na svijet i na sebe samu koji se razlikuje od univerzalnih društvenih mjerila sažetih u jednadžbi mršavo=lijepo. Grupe se bori za nove ideale, potiče različitosti i pruža realnu sliku svijeta. Prestala sam se bojati, shvatila sam da ja imam svu snagu potrebnu za borbu protiv bolesti u sebi i osjećam se moćno, izbacila sam "ne" iz "ne mogu" i vjerujem u sebe. To je mjesto na kojem sam naučila da sam najbolja upravo takva kakva jesam i zbog toga sada svijetom hodam uvijek noseći nevidljivu krunu na glavi.
S. (18 god)

There's a hero if you look inside your heart, you don't have to be afraid of what you are!
When you feel like hope is gone, look inside you and be strong, and you'll finally see the truth that a hero lies in you. - Mariah Carey, “Hero”

Teško je ljudima kojima je hrana usputan faktor u životu objasniti
borbu kroz koju svaki dan prolaziš. Dok im govoriš u njihovim očima
vidiš da ti žele pomoći i shvatiti što se s tobom događa, no jednostavno
ne ide. Kao da pričaš nekim jezikom kojeg oni ne razumiju. Osjećala
sam se samom, neshvaćenom, kao da sam jedini preostali govornik nekog
izumrlog jezika. Morala sam se prilagoditi, naučila sam jezik kojim
ostali pričaju i negdje duboko potisnula svoj. Ako ste ikad bili duže
u inozemstvu znate da se jako brzo naviknete razgovarati na jeziku
koji vam nije materinji. No ipak osjetite nešto neopisivo prekrasno i
dirljivo kad na ulici u New Yorku, Hong Kongu ili u Parizu čujete
riječ na hrvatskom, osjećate se kao da ste doma. Tako sam se ja
osjećala kad sam skupila hrabrosti i otišla na prvi sastanak grupe samopomoći. Iznenađeno sam slušala sam te cure, sve smo govorile istim
jezikom! Nije bilo potrebno puno objašnjavanja, prevođenja, stotina
riječi kako bi te netko shvatio. U tom trenu sam prihvatila samu sebe.
Netko ima dijabetes, netko ima astmu, netko pati od alkoholizma a ja
imam poremećaj u prehrani. I trebam se liječiti kao što bih liječila
bilo koju drugu bolest. Neću odustati, borit ću se. Nadam se da ćeš i
ti!
A. (21 god)